Please turn ON Javascript for full user experience.

Vladimir Lukarić – in memoriam

Preminuo je Vladimir Lukarić,  jedan od najvećih nogometaša Primorsko-goranske županije. U spomen na njega objavljujemo dio biografije iz Sportsko biografskog leksikona PGŽ.

____________________________________________________________________

LUKARIĆ, Vladimir (Crikvenica, 21. I. 1939.), nogometaš i nogometni trener. Sin Antona i Dragice, rođ. Stojčić. Izučio je zanat za strojobravara u Moravicama. Diplomirao je 1989. na Višoj trenerskoj školi Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu, sa zvanjem nogometnog trenera.

Rano je ostao bez roditelja koji su stradali u II. svj. ratu pa je s mlađim bratom Bojanom nakon rata jedno vrijeme živio kod tete i potom u đačkim domovima, između ostalih i u Moravicama gdje je završio zanat. Počeo je igrati nogomet sa 16 godina tijekom ljetnih praznika, nakon poziva iz NK Crikvenice. Već na prvim utakmicama, premda bez posebnog treninga, iskazao je sav raspon svojeg talenta i bio je najbolji na terenu. U sezoni 1957./58. nastupao je za prvu ekipu kluba u Gradsko-kotarskoj ligi. Prilikom gostovanja u Rijeci na utakmici su zapažene njegove kvalitete pa je u svibnju 1958. potpisao svoj prvi ugovor s NK Rijekom. Iste godine osvojio je s juniorskom ekipom 2. mjesto na turniru Kvarnerska rivijera. U 1. saveznoj nogometnoj ligi Jugoslavije debitirao je 1959. Kao polivalentni napadač postao je jedan od stupova svog kluba i postao je, uz →Peru Radakovića, prvi poslijeratni riječki reprezentativac. Bio je brz, prodoran, neugodna driblinga i dobar tehničar. S ekipom je najveći uspjeh ostvario u sezoni 1964./65. i 1965./66. osvajanjem 4. mjesta u 1. saveznoj ligi Jugoslavije. Jedan je od nekoliko najzaslužnijih igrača te generacije koja je afirmirala riječki nogomet. Posebno je dobro igrao protiv klubova iz tzv. velike četvorke (Crvene zvezde i Partizana iz Beograda, Hajduka iz Splita i Dinama iz Zagreba). Godine 1969. otišao je u švicarski klub AC Bellinzona i tamo proveo dvije sezone. Vratio se u NK Rijeku 1971. i pomogao je ekipi u osvajanju 2. savezne lige – Zapad 1972. Na kraju karijere više je igrao u veznom redu. Prestao je nastupati 1973. u 35. godini života. Ukupno je za Rijeku odigrao 453 utakmice i postigao 62 zgoditka, a od toga je u 1. saveznoj ligi nastupio 185 puta i postigao 40 zgoditaka. Među deset je igrača Rijeke s najviše nastupa u povijesti kluba.

Nastupao je za A, B i mladu reprezentaciju Jugoslavije. Za A repr. igrao je 6 puta i postigao 1 zgoditak. Debitirao je 18. lipnja 1961. u Beogradu protiv Maroka (3:2). Oproštajnu utakmicu odigrao je 4. rujna 1965. u Moskvi protiv repr. Sovjetskog Saveza (0:0). Igrao je za B repr. 4 puta i postigao 2 zgoditaka (1961. – 1963.). te za mladu repr. 4 puta i postigao 1 zgoditak.

Nakon što je prestao aktivno igrati posvetio se trenerskom pozivu. U Rijeci je bio najprije pomoćni trener Ivici Šangulinu u sezoni 1973./74. kada je osiguran povratak u 1. saveznu ligu. Potom je bio i pomoćni trener Gojku Zecu. U sezoni 1977./78. vodio je svoj matični klub Crikvenicu. Nakon povratka u Rijeku bio je desetak godina pomoćni trener prve ekipe kod trenera: Dragutina Spasojevića, Miroslava – Ćire Blaževića, Josipa Soblara i Mladena Vrankovića, a paralelno je 1980. preuzeo treniranje klupskih juniora s kojima je 1982. osvojio Kup Jugoslavije. Priliku da vodi seniorsku ekipu dobio je tek u sezoni 1989./90. te je u 1. saveznoj ligi ostvario solidno 6. mjesto. Bio je član stručnog stožera na prvoj utakmici Hrvatske repr. protiv SAD-a 1990. u Zagrebu. Početkom 1990-ih ponovno je trenirao juniorsku ekipu te je 1992. s njima osvojio prvi Hrvatski kup. Potom je postao voditelj škole nogometa u HNK Rijeci, a kratko je vodio i ekipe Buja, Pomorca iz Kostrene i Crikvenice.

Kao jedna od najvećih legendi kluba u svim je relevantnim anketama stručnjaka i navijača uvršten među najbolje riječke nogometaše svih vremena.

Print Friendly, PDF & Email